Nije posebno teško shvatiti zbog čega su se ljudi s prosječnim ili nižim plaćama dosad teško mogli poistovjetiti s ciljevima europsko-unijske zelene tranzicije. Znaju i oni – ili mi, bar sretnici koji spadamo u navedenu kategoriju – da nam je klima zajednička, ali posljedice njezina poremećaja nisu svima iste, kao što nisu jednake ni mogućnosti uključivanja u borbu za niže emisije ugljika. Dovoljno je svjedočiti potencijalu onih boljestojećih da u svoje domove ugrade javno subvencionirane solare ili dizalice topline, a u garažu uparkiraju slično pristupačan električni auto. Gledajući to, mora biti da mnogi od te većine, jer ipak govorimo o statistički obimnijem dijelu populacije, osjete želju da kriomice zapale takvo nečije vozilo. Nije isključeno ni pristajanje uz negatore kolapsa klime, barem onakve kakvu smo poznavali zadnjih desetak tisuća godina, od posljednjeg ledenog doba.

Srbija je ostala u muzeju nedovršene tranzicije. Danas, ono što gledamo, jeste pokušaj da se izađe iz tog muzeja. Previše nade je propalo, previše iluzija izgubljeno, previše gneva se nagomilalo, previše trauma nas je zadesilo. Bol i mržnja, bes i trauma razaraju društvo, dok se Srbija bespomoćno bori sama sa sobom. Na TV-u gledam lica specijalaca, delimično skrivena kacigama. Pitam se šta im je u glavi dok stoje naspram mladih devojaka i mladića, starica, ljutitih ljudi, penzionera koji jedva stoje na nogama? Šta kažu ženama za večerom? Šta kažu deci kada ih prepoznaju na ekranu? „Zašto si obučen kao klovn?“, pitaće jedan. „Tata, bio si na frontu?“, pitaće drugi. I šta će reći kad ga dete upita: „Zašto si tukao onu plavu devojku?“ Mnogo pitanja čeka odgovore – buduće generacije će ih sigurno postaviti. Ko je bio heroj, a ko kukavica? Presudu će izreći oni koji će pitati: Gde si bio, oče? Šta si radio, oče? Zašto si ćutao, oče?

Notorna je činjenica, gotovo matematički aksiom, to da ljudi koji su povrijeđeni povrjeđuju druge. Posve je svejedno čine li to iz terapijskih razloga, u svrhu kompenzacije ili, pak, iz puke zabave. Bazirati film na jednoj takvoj banalnoj istini čini se kao rizičan potez, ali poznati britanski filmaš Mike Leigh, ujedno i jedan od velikana „sedme umjetnosti” današnjice, ne samo da to može izvesti, već su mu priče iz „stvarnog života” zapravo prirodni autorski habitus. Doduše, tijekom prethodne decenije, Leigh je eksperimentirao s „periodnim” filmovima, bilo u ključu biografije („Mr Turner“, 2015), bilo u ključu povijesne drame („Peterloo“, 2018), ali se sa svojim najnovijim filmom vratio u suvremeno okruženje. Njegov novi film "Bolne istine" („Hard Truths“) možete vidjeti izvan konkurencije u svojstvu posebne projekcije na nadolazećem zagrebačkom Subversive Film Festivalu.